Latić-Hulusić: Mi nemamo državu, mi imamo sebe!

Solidarizirajmo se jedni sa drugima, dijelimo ovo što imamo, pare, savjet, rukavice, uslugu, lijek…

Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba

Na današnji dan prošle godine sam u Padovi, Italija, jela friško kupljene jagode i pila neki magični esspresso na malom stoliću usred gradske pijace. Oprala sam jagode sa malo vode iz čaše.

Prema mojim standardima pranja voća, prskanje jagoda vodom se ne računa. Postavila sam sliku na instagram i napisala da je život nekada jedenje neopranih jagoda na pijaci, a nekada tražnje dlake u jajetu.

Bila sam sretna, grijalo me prvo sunce te godine, nakon cijele noći truckanja u užasnom autobusu protegla sam noge i uživala u mirisima svježih začina i zvukovima Italijana koji biraju šareno voće i povrće.

Moj muž se čudom čudio što ja zagrizoh tu jagodu znajući kakva sam, još čudnije mu bilo što neopranu jagodu dadoh i kćeri.

Razmišljala sam dok sam je zagrizala kako me nikada nije ubilo jedenje neopranog voća, ali me uvijek skupo koštalo moje traženje dlaka u jajetu svemu.

Sada kada sam zaglavljena u četiri zida, sikirajući se za zdravlje svoje i tuđe, za otkaze koji vise nad glavama mojim najbližim i najdaljima, žao mi što nisam u životu više jela jagoda, a manje jaja.

Siđem neku noć u ostavu da snesem kofere koji mi očito neko vrijeme neće trebati. Više me ne podsjećaju ni na Novu godinu u Parizu, ni na ljeto u Atini.

Prvi put me sada ostava podsjeti na dane u podrumu u koji smo se krili od granata. Neću više ni silaziti dole. Ali kasno. Duboko zakopane traume iz rata tek mi je sad ostava probudila i ko avetinje me sad progone neka pocijepana, dječija sjećanja.

Hljeb iz velepekare

Kada je krenula histerična kupovina zaliha ja sam je zaobišla. Ali sam neki dan izašla, nakon 15 dana i kupila ravno deset pakovanja paste za zube.

Toga mi je u ratu najviše falilo, jer osim što je nije bilo kupiti tamo gdje sam ja bila, kada nam stigne u nekom humantiranom paketu, ja ukradem jednu pa sakrijem. Pa, kad mi naumpadne nešto slatko, ja sebi iscijedim na jezik kao zrno graška paste za zube, pa je mrljam po ustima pa pojedem. Ostadoh ja gladna paste za zube, pa sam zato valjda kupila deset tuba čim je kriza počela.

Brašno nisam kupovala. Ne pada mi na pamet. Ne volim domaći hljeb jer sam ga se najela za sva vremena na očevom rodnom selu gdje sam provela dio rata.

Nekada 1992. naš otac je procijenio da ćemo nas tri biti sigurnije u njegovom rodnom selu između Vakufa i Prozora nego u Sarajevu gdje je on ostao.

Nana, koja je preživjela Drugi svjetski je nekada prije rata zakopala silne vreće brašna u zemlju. Brašno bilo kiselo, prosijavale su ga mama i nana od crva hiljadu puta, a hljeb od tog brašnja – ljut kao čemer. Ali, šuti i jedi.

Jednom me pitala šta bih najviše voljela pojesti, a ja rekla hljeba iz velepekare. Nana je ispekla deset domaćih hljebova jer je čula da vojska dobiva hljeb iz velepekare. Mijenjala je deset svojih hljebova za jedan, mali, bajati hljeb iz velepekare. Krišku po krišku sam ga mezila do zadnje mrvice.

Ove sedmice sam poslom trebala biti u New Yorku. Pismo poziva svojih domaćina sam gledala danima, u glavi se spakovala sto puta i smisila već gdje ću se slikati i šta ću pojesti.

Nisam stigla ni obrazac za vizu do kraja popuniti, prije nego je pandemija zatvorila granice, a svako putovanje pomjerila na neki spisak želja tamo gdje stoji i – imati jednoroga.

Sada samo mogu uslikati se u pidžami na dan leta prema gradu mojih snova, postaviti sliku na instagram i napisati “Čovjek snuje – Bog određuje”.

‘Vi ste naše!’

Razmišljam šta li je snivala moja mama da će raditi tog dana 1993. godine umjesto što je sa mnom i četverogodišnjom sestrom čekala na mostiću u tada nam napoznatog sela gdje smo kamionom za stoku dovezene kao izbjeglice.

Grdno se prevario moj otac procjenom da ćemo biti sigurnije na selu nego u gradu. Selo je postala prva linija, a nas civile su svako malo evakuisali na još manja sela.

Stoji tako moja mama, sa ovoliko godina koliko sada ja imam, oko vrata joj palestinska marama, sa friškom frizurom, koju je usred rata, usred sela, pravila metalnim viklerima.

Drži sestru u jednoj, torbu svega što imamo u drugoj ruci. Kunem se da ne znam koji je mjesec jer je mama na nas dvije obukla i ljetno i zimsko – sve što je moglo na nas stati.

Kad sračunam sada kada su bili najgori napadi mogao je biti i august, ali se sjećam da sam cvokotala zubima. Svi iz kamiona su otišli nekome.

U tim malim mjestima, svako je svakome neki rod i svi su već pronašli skrovište. Samo nas tri ostadosmo na mostu. Kao da smo jedine preživjele apokalipsu.

Ne znam jesmo li tu stajale pet minuta, pola sata ili pola dana. Ne mogu sada da rekonstruišem svoj sedmogoišnji mozak tačno.

A, onda se prolomio glas djevojčice: “Vi ste naše! Vi ste naše!”

Knjigu bih pisala sada o tome ko je meni ta djevojčica bila koja je poviknula: “Vi ste naše!” i povela nas svojoj kući.

Familija moga oca jeste po krvi, ali neki ljudi ti u životu dođu više od familije. Majka te djevojčice, Azemina iz Pidra kod Vakufa, primila je u svoju kuću nas dvadesetero iz donjeg sela.

Samo Bog zna šta smo jeli i gdje smo se svi nagurali da spavamo. Raspakovala je Azemina ruho svojih kćeri, ručno vezene posteljine i dušeke, i dala nama, izbjeglicama.

Dijelimo ovo što imamo

Sjetih se Azemine i ove curice jučer, kada mi je kolegica, glumica koja nije u stalnom radnom odnosu i onemogućena je prirodom izvođačkog posla koji se radi od honorara do honorara da sebi zaradi ovaj mjesec krov nad glavom i režije, javila da su se kolege i kolegice iz branše koji su u radnim odnosima solidarizirali se u ovom ludilu joj uplatili na račun “honorar”.

Sjetili se ljudi, kad neće ministarsvo kulture i povikali joj: “Ti si naša! Ti si naša!”

Jer mi jesmo samo jedni drugima – naši. Mi nemamo državu, mi imamo sebe. Svaka čast rijetkim privrednicima koji su povikali velikodušnim donacijama: “Vi ste naši!”, ali mi nemamo velike kompanije koje će sada pogurati male.

Velike kompanije sada gledaju gdje osim poreza i neplaćene vode da još koji dinar iz naših usta izbiju. Vlade su nam otvorile račune da im doniramo sadaku, umjesto da oni odriješe kese na nas.

Ali nikada se nismo na njih oslanjali. Uvijek smo se oslanjali jedni na druge. Sada samo pamtimo šta vidimo. Popravljat ćemo u oktobru.

U međuvremenu, solidariizrajmo se jedni sa drugima, dijelimo ovo što imamo. Pare, savjet, rukavice, uslugu, lijek… Oslonimo se samo jedni na druge i brinimo jedni o drugima.

I dok je tako, obećavam, kao curica, ona sa mosta što je lizala pastu za zube, a od želje imala samo hljeb iz velepekare i da niko ne pogine, da će sve biti dobro. Bit će i bolje i brže nego što se nadamo. Preživjeli smo svi mi i gore.

Posljednje

Zvizdić u Mostaru: Potreban pravičan pristup prema bolnicama

Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Zvizdić boravi u posjeti Hercegovačko-neretvanskom kantonu (HNK). Seriju sastanaka započeo je...

Mediji sve više prestaju pratiti Krizni štab HNK

Mediji su izloženi velikom pritisku javnosti jer javnost traži brojne odgovore na brojna pitanja koja se, kad se postave, preskoče, izokrenu...

Borenović: Dodik umislio da može da bude političar, ekonomista i ljekar

Građani Republike Srpske istinski su heroji jer su u proteklih mjesec dana morali sami svojom disciplinom, odgovornošću i hrabrošću da nadomijeste...

Raport: Solak potvrdio kafansku avanturu

U jednom sarajevskom lokalu sinoć je održan “party” kojem je, sudeći prema fotografijama koje smo dobili, prisustvovao i načelnik Federalnog štaba civilne...

Zenica i Sarajevo: Osobe smještene u karantinu štrajkuju glađu

Grupa građana koji su po povratku u Bosnu i Hercegovinu smješteni u karantin u Studentskom domu Bjelave u Sarajevu od jutros...

Ne propustite pročitati

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime